10
OKVIR
1.4
Perspektiva
Predstavljam sportaše već gotovo četvrt stoljeća,
dulje nego što su neki od njih živi. Tijekom tog
vremena razvio sam duboke odnose - prijateljstva i
partnerstva - s mnogim direktorima s kojima poslu-
jem. Tijekom godina zajedno smo sklopili desetke
poslova. Bilo je tu svađa i borbe. Ponekad je bilo i
nesporazuma. No na kraju, kako to bude i u braku,
ostali smo zajedno, napredovali i rasli. Takav surad-
nički odnos s vremenom postane temelj povjerenja i
poštovanja od neprocjenjive vrijednosti.
No takvo povjerenje treba zaslužiti. Shvatio
sam to kada sam sklopio svoj prvi posao prije 23
godine. U čitavoj mojoj karijeri najvažnije je bilo
to što sam svaki put imao na umu da ću s ljudima s
kojima poslujem raditi i u budućnosti. To znači da
uvijek razmišljam o poslu kojeg upravo sklapam, ali
i o budućim ugovorima svakog igrača. Dakle, drugu
stranu smatram potencijalnim partnerom, a ne pro-
tivnikom kojeg treba uništiti.
Da nema vlasnika timova, ja ne bih imao zani-
manje. Da oni ne smatraju kako mogu ostvariti pro-
fit,
ne bismo imali industriju. Ja možda smatram da
neki igrač zaslužuje svaki novčić koji mu je plaćen,
no to je tek polovica jednadžbe. Druga polovica ovi-
si o tome smatra li vlasnik da može
profitirati
dajući
mu takvu plaću.
No to nisu samo međusobni obračuni. Na kraju
se sve svodi na suradnju. Svakom od nas je u inte-
resu da onaj drugi bude uspješan i zdrav. Ja želim
i trebam da profesionalni sportaši opstanu i uspiju.
Različitim ligama potrebna je stalna zaliha kvali-
tetnih igrača koji su usto i kvalitetni ljudi. Svatko
ima nešto za ponuditi drugoj strani. Svatko ovisi o
drugoj strani.
U svakoj industriji u kojoj isti ljudi iznova
međusobno sklapaju poslove, oni uvijek u teku-
ćim pregovorima nastoje postići što bolji rezultat,
ali istovremeno osigurati da odnosi s drugom stra-
nom ostanu netaknuti. To ne znači da svoje interese
trebate podrediti njihovima. No ponekad je dugo-
ročno u vašem interesu da se nečega odreknete, oso-
bito ako je druga strana učinila pogrešku koja ide
vama u korist.
Nitko ne voli biti iskorišten. Svi smo mi ljudi.
Svi možemo pogriješiti. Bez obzira na to koliko se
svaka strana nastoji pripremiti, nemoguće je razmo-
triti svaki čimbenik uključen u pregovaranje. Može
se dogoditi da jedna strana tijekom procesa shvati da
je pogriješila u procjeni ili u interpretaciji i može tra-
žiti da se to izmijeni. Možda će se ponekad dogoditi
da se postigne dogovor oko uvjeta, kada druga strana
odjednom uvidi pogrešku i zamoli vas da joj progle-
date kroz prste. Ne morate to učiniti. Možete je drža-
ti za riječ. No morate se zapitati, je li vrijedno toga?
Je li to što mogu dobiti ovdje vrijedno onoga što ću
izgubiti - spremnosti te osobe da surađuje sa mnom
i u budućnosti? U većini slučajeva dugoročan odnos
mnogo više vrijedi od kratkoročne dobiti. Ponekad
će druga strana pogriješiti, a da toga neće biti svje-
sna. Ponekad viši menadžer ili vlasnik s kojim poslu-
jem napravi veliku grešku u procjeni ili previdi nešto
bitno, pa ja to lako mogu iskoristiti i “srediti” ga.
Ali to ne učinim. On mi pokaže svoju slabu toč-
ku, i umjesto da ga tamo pogodim, ja se povučem.
Možda mu čak ukažem na njegovu pogrešku. Jer
ako ga uništim, on će to kad-tad shvatiti. I makar ću
možda izvrsno proći u tom jednom poslu, također ću
uništiti naš odnos i, vrlo vjerojatno, svaku moguć-
nost poslovanja u budućnosti. Može se dogoditi i
da ga pogreška košta radnog mjesta pa će ga u tom
slučaju zamijeniti netko drugi - s kojim se mnogo
teže nositi i koji mi se namjerava osvetiti jer sam
prevario njegovog prethodnika.
Izvor
: Leigh Steinberg,
Winning with Integrity
(New
York: Random House, 1998), str. 217.-218. Korišteno s
dopuštenjem.
