odjel za nabavu znatno usporava proces. Ed Laine je bio svjestan Joeovog gledišta, a Joe je
smatrao da njih dvojica vjerojatno mogu pronaći neko rješenje ako zaista sjednu i porade na
tome. I Joe i Ed također su bili svjesni da viši rukovoditelji očekuju od srednjeg menadžmenta
da sam rješava nesuglasice; kada bi ovakav problem “išao gore” do višeg rukovodstva, obo-
jica bi ostavili loš dojam.
Ubrzo nakon što je došao do svog stola, Joe je primio telefonski poziv od prodavača
automobila s kojim je bio razgovarao o kupnji novog auta. Prodavač je pitao želi li Sue oba-
viti probnu vožnju. Joe nije bio potpuno siguran hoće li se Sue složiti s njegovim izborom;
izabrao je luksuzan strani sportski automobil i pretpostavljao da će Sue reći da je preskup.
Joe je bio zadovoljan najnovijom cijenom koju je ponudio prodavač, ali je smatrao da bi iz
njega mogao izvući još koji popust, pa mu je napomenuo Sueino vjerojatno negodovanje zbog
kupnje, nadajući se da će otpor potaknuti prodavača da snizi cijenu i da ponudu koja se ne
može odbiti.
Čim je Joe spustio slušalicu, telefon je opet zazvonio. Bila je to Sue, koja je zvala da s
Joeom podijeli svoju frustriranost zbog nekih procedura u lokalnoj banci u kojoj radi kao viši
agent za kredite. Sue je frustriralo raditi za staru banku (u vlasništvu jedne obitelji) koja baš
nije automatizirana, koja je vrlo birokratska i sporo odgovara na potrebe klijenata. Konku-
rentske banke su odobravale neke kredite za samo tri sata, dok je u Sueinoj banci još uvijek
trebalo tjedan dana. Ona je upravo bila propustila izdavanje dva velika nova kredita zbog
sporosti banke i birokratskih procedura, što je postajalo redovita pojava. No kad god bi ona
pokušala o tome razgovarati s upravom banke, naišla je na otpor i predavanje o važnosti nji-
hovih “tradicionalnih vrijednosti”.
Veći dio popodneva Joe je proveo na godišnjem sastanku za planiranje MicroWattovog
budžeta. Mrzio je te sastanke. Došli su ljudi iz
financijskog
odjela i samovoljno svakome
snizili sredstva za 30%, a zatim su svi menadžeri morali beskrajno dugo raspravljati pokuša-
vajući vratiti barem dio novca za nove projekte. Joe je bio naučen raditi s mnogim ljudima,
od kojih mu neki nisu bili previše dragi, no ovi ljudi iz
financija
bili su najarogantniji i najsa-
movoljniji trvioci brojeva koje je mogao zamisliti. Nije mogao shvatiti kako čelnici ne vide
koliko štete ti ljudi rade istraživanjima i razvoju na kojem rade inženjeri. Joe je sebe smatrao
razumnom osobom, ali ponašanje tih ljudi natjeralo ga je da odluči stati im na kraj i boriti se
koliko god treba.
Navečer su Sue i Joe otišli na sastanak Odbora za očuvanje okoliša u njihovom gradu
koji se, između ostalog, bavio zaštitom gradskih potoka, močvara i prirodnih rezervata. Sue je
članica tog odbora, a i ona i Joe oboje čvrsto vjeruju u razumno upravljanje zaštitom okoliša.
Te je večeri tema bio zahtjev jedne tvrtke za razvoj nekretnina da se isuši močvarno područje
i premjesti jedna rječica kako bi se izgradio novi regionalni trgovački centar. Sva izlaganja
pokazala su da će novi trgovački centar okolnom području donijeti nova radna mjesta i pri-
hode te znatno popuniti gradsku blagajnu. Novi centar omogućio bi ljudima da rade u svojoj
zajednici jer ne bi više morali putovati 25 kilometara do postojećeg trgovačkog centra, no
njegovi protivnici, koalicija lokalnih aktivista za zaštitu okoliša i poslovnih ljudi, boje se da
će to znatno naškoditi poslovnom centru grada i uvelike oštetiti prirodnu močvaru i njezinu
faunu. Žustra debata trajala je tri sata, nakon čega je odbor odlučio saslušanja nastaviti slje-
deći tjedan.
Dok su se Joe i Sue vozili kući sa sastanka vijeća, razgovarali su o stvarima koje su im
se događale tijekom dana. Oboje su u sebi razmišljali kako je život pomalo čudan - ponekad
Joe i Sue Carter
5
