1
1
U
VOD
:
V
RIJEME
E
UROPE
„Ovo je vrijeme Europe, a ne vrijeme Amerikanaca (...) Ako ijedan problem
mogu riješiti Europljani, onda je to jugoslavenski problem. To je europska država
i zato ne odlučuju Amerikanci. Ne odlučuje nitko drugi.”
1
Tim je riječima Jacques
Poos, predsjedatelj Vijeća ministara vanjskih poslova Europske zajednice i ministar
vanjskih poslova Luksemburga, najavio u rano ljeto 1991. godine kako će vodeću
ulogu u rješavanju jugoslavenske krize imati Europa. Politička i ekonomska ago-
nija južnoslavenske federacije trajala je već čitavo desetljeće uz postupno zaoštra-
vanje nasilja i sve očitiju spremnost Jugoslavenske narodne armije na uporabu sile.
Armija je brutalno gušila pobunu kosovskih Albanaca od proljeća 1989. godine.
Podržavala je pobunjene hrvatske Srbe od ljeta 1990. Izišla je s tenkovima na ulice
Beograda kako bi zaštitila režim Slobodana Miloševića od opozicije u proljeće
1991. Međutim, početkom tog ljeta situacija je postala još ozbiljnija. Proglašenje
nezavisnosti Slovenije i Hrvatske pokrenulo je intervenciju JNA u Sloveniji. Sudar
jugoslavenske armije s odlučnim snagama slovenske Teritorijalne obrane doveo je
rat na granice Europske zajednice. I Europa je morala odgovoriti.
Dok je Jugoslavija tonula u krvavi kaos tijekom tog ljeta i jeseni, Poosove riječi
dobro su došle skepticima koji su na neuspjeh Europe u zaustavljanju nasilja gledali
kao na konačan znak nemogućnosti EZ-a da izraste u nešto više od ekonomskoga
kluba za bogati europski Zapad. Međutim, zazivanje „vremena Europe” luksem-
burškog ministra vanjskih poslova u početku nije bilo tako percipirano. Na Poosovu
izjavu i na slične izjave njegovih kolega iz EZ-a gledalo se kao na znakove novog i
boljeg vremena za europski kontinent čije su rane hladnoratovskih podjela ubrzano
zacjeljivale. Samopouzdanje predsjedatelja Vijeća ministara vanjskih poslova EZ-a
u vezi s tim da će Europljani moći riješiti jugoslavenski problem bilo je duboko
ukorijenjeno u pobjedi, izvojevanoj u Hladnom ratu, ne samo zapadnih liberalnih
ideja demokracije i tržišne ekonomije nego i vizije nove europske i međunarodne
