2
Uvod: Vrijeme Europe
suradnje. Kad bi samo, razmišljalo se, Jugoslaveni postali svjesni te perspektive bolje
zajedničke europske budućnosti, zacijelo bi došli pameti i odustali od rata.
Na samopouzdane Poosove riječi također se u početku gledalo kao na znako-
ve nove neovisnosti (Zapadne) Europe o njezinom preko-atlantskom zaštitniku i
partneru. „Vrijeme Europe” bilo je jasno zazvano kao odgovor Sjedinjenim Ame-
ričkim Državama. Pobjeda u Hladnom ratu rezultirala je potrebom da Europa
ponese svoj dio sigurnosnog tereta. A kad je u pitanju bila Jugoslavija, Sjedinjene
Američke Države jasno su dale do znanja da vodeću europsku ulogu smatraju do-
brodošlom. Jacques Poos svoju je sudbonosnu izjavu dao novinarima pred odlazak
pregovaračke misije EZ-a za Beograd, 28. lipnja 1991. godine. Samo tjedan ranije,
američki državni sekretar James Baker također je posjetio glavni grad Jugoslavije.
Nakon maratonskih dvanaestosatnih sastanaka s glavnim akterima krize, Baker
je napustio Beograd odlučivši izvući i sebe i SAD iz regionalnih događanja. „Bilo
je vrijeme da nagnamo Europljane da preuzmu odgovornost i pokažu kako mogu
djelovati kao ujedinjena sila”, tvrdio je Baker kasnije.
2
Ili, kako je jedan ciničniji
promatrač američke politike tog vremena objasnio Bakerovu odluku: „Mnogi, ako
ne i većina, članovi kabineta i niži dužnosnici smatrali su (...) da će Europa pasti
na ispitu i zbog toga bolno shvatiti kako joj je i dalje potrebna snažna američka
prisutnost.”
3
Na kraju, Jugoslavija je već bila izgubila svoj hladnoratovski značaj
za Sjedinjene Američke Države. Surovim riječima Jamesa Bakera pri odlasku iz
Beograda tog lipnja:
We’ve got no dog in this fight
[doslovce „nemamo psa u ovoj
borbi”, tj. ova nas se borba ne tiče].
4
Lideri Europske zajednice, s druge strane, nisu mogli tako lako oprati ruke od
jugoslavenskoga krvoprolića. Nisu to ni htjeli, barem ne u početku. Godinu dana
ranije Sadam Husein uspio je među njima posijati neslogu oko potrebnog odgo-
vora na iračku invaziju Kuvajta. Europljani su stoga sada bili odlučni ne ponoviti
svoje nesuglasice i pogreške iz perioda pripreme za intervenciju američke koalicije
u Perzijskom zaljevu. Eksplozija jugoslavenske krize zato je u velikom dijelu EZ-a
bila percipirana kao dobrodošao test može li Zajednica – nekoliko mjeseci pred
svoju transformaciju u Europsku uniju Ugovorom iz Maastrichta – izrasti u ujedi-
njenu snagu s pozitivnom i proaktivnom vanjskom politikom.
Reći da je EZ/EU pala na jugoslavenskom ispitu bila bi dramatična nedore-
čenost. Neuspjeh Europe nije se očitovao samo u ponižavajućoj nesposobnosti
njenih diplomata i kreatora vanjskih politika da spriječe ratove koji su rezultirali
desecima tisuća mrtvih, milijunima izbjeglih, uništenim ekonomijama, razbijenim
obiteljima i zajednicama ili u njihovoj nemoći da zaustave proces koji je pretvo-
rio regiju bivše Jugoslavije iz predvodnika istočnoeuropskih reformi i najboljega
kandidata za europsku integraciju u tamnu rupu na karti Europe čije nedaće de-
stabiliziraju kontinent do današnjeg dana. Neuspjeh Europe također se očitovao
