4
Uvod: Vrijeme Europe
američku politiku prema istočnoeuropskim transformacijama u svjetlu sigurne
posthladnoratovske pozicije SAD-a kao jedine međunarodne supersile.
Prije terorističkih napada na New York i Washington 2001. godine, datum 11.
rujna bio je uglavnom povezan s govorom predsjednika Georgea H. W. Busha 11.
rujna 1990. pred američkim Kongresom u kojem je najavio da je došlo vrijeme za
„novi svjetski poredak (...) slobodniji od prijetnji od terorizma, jači u potrazi za
pravdom i mirom (...) u kojem će vladavina prava zamijeniti vladavinu džungle (...)
u kojem će nacije prepoznati zajedničku odgovornost za slobodu i pravdu (...) u
kojem će jaki poštovati prava slabih”.
5
Predsjednikovo zazivanje „novoga svjetskog
poretka”možda je bilo tek dio strategije uvjeravanja podijeljenoga Kongresa i neu-
vjerene javnosti u nužnost rata u Perzijskom zaljevu, ali je isto tako označilo i pro-
mjenu u vašingtonskoj koncepciji posthladnoratovskog međunarodnog sustava.
6
Pitanje je, međutim: što se dogodilo – doslovno i figurativno govoreći – između
11. rujna 1990. i kraja lipnja 1991.? Zašto se administracija predsjednika Busha
odlučila povući iz jugoslavenskih događanja? I do koje je mjere njeno povlačenje
iz regije bilo vezano uz njenu cjelokupnu politiku prema Europi i prema kraju
Hladnog rata?
Sudjelovanje zapadnih sila u raspadu jugoslavenske federacije potaknulo je op-
sežnu popularnu i akademsku literaturu u kojoj, bez obzira na nekoliko važnih
iznimaka, dominira nekoliko neadekvatnih ili duboko pogrešnih interpretacija.
Prva od tih interpretacija, omiljena kod mnogih bivših diplomata i analitičara
vanjske politike, ne stavlja naglasak na uloge pojedinih međunarodnih aktera, nego
se usredotočuje na navodnu iznenadnost, nerješivost i neobičnost jugoslavenskog
problema. Za zagovornike ovog pristupa politika Zapada bila je obilježena „je-
dinstvom u frustraciji”, ne samo zbog ozbiljnosti događanja na terenu nego i zbog
nedostatka sredstava međunarodne zajednice da učinkovito odgovori na krizu po-
put jugoslavenske. Prvi znakovi upozorenja na nadolazeću oluju promaknuli su
radaru Zapada preokupiranog samim sobom, transformacijom istočne Europe i
Sovjetskog Saveza te događajima u Perzijskom zaljevu. Svaka rana ili preventivna
akcija u Jugoslaviji zahtijevala bi vrijeme i resurse nedostupne europskom i za-
padnom savezu koji je činio tek prve korake prema novoj koncepciji zajedničke
sigurnosti. Takva bi akcija također zahtijevala dalekovidnost i inovaciju koje su
jednostavno bile izvan dosega diplomata i kreatora vanjskih politika rastegnutih
ostalim obvezama. Riječima jednog analitičara: „Radilo se o paradigmatskoj ilu-
straciji Hegelove izreke o Minervinoj sovi koja leti u suton. Postajemo mudri tek
kada je prekasno za učinkovito djelovanje.”
7
Druga rasprostranjena interpretacija utjecaja Zapada na raspad Jugoslavije su-
gerira da su znakovi upozorenja na nadolazeću jugoslavensku tragediju bili shvaće-
ni od strane zapadnih kreatora vanjskih politika, ali da je jednostavno nedostajalo
