8
Uvod: Vrijeme Europe
triju metodoloških opredjeljenja na prvi pogled ne mora biti očigledna, ali je za-
pravo jednostavna.
Nasilni kraj Jugoslavije nije bio neizbježan. Koliko se god slabim i krhkim
južnoslavenski savez činio, bio je potreban čitav niz usklađenih i namjernih po-
teza grupe ambicioznih i bezobzirnih političkih poduzetnika da taj savez bace
na koljena. Bez umanjivanja važnosti širih sustavnih uzroka raspada Jugoslavije,
upravo je to glavni razlog zašto se ova studija usredotočuje na postupke donositelja
političkih odluka. Opredjeljenje da se istovremeno prikažu i opisi i analize povije-
snih događaja ukorijenjeno je, s druge strane, u jasnom uvjerenju da samo potpun
prikaz svih relevantnih događaja, a ono što slijedi iscrpna je rekonstrukcija, može
dati kredibilitet našim interpretacijama. Bez shvaćanja onoga
što
se dogodilo ne
možemo ni pokušati objasniti
zašto
se dogodilo. Konačno, odluka o kronološkom
ispreplitanju jugoslavenskih i međunarodnih događaja dopušta nam izravnu uspo-
redbu istodobnih političkih odluka i strategija glavnih protagonista u Jugoslaviji i
na Zapadu. Ona nam također omogućava mnogo jasnije ustanovljavanje uzročno-
posljedičnih veza i – što je nimalo manje važno – omogućava nam učinkovitije
predstavljanje dokaza dobivenih iz raznovrsnih izvora. Primjerice, izvještaji CIA-e
ili snimci presretnutih Miloševićevih razgovora počinju imati smisla i otkrivati
svoju pravu važnost tek u svom pravom vremenskom kontekstu.
Iako se Jugoslavija raspala prije dva desetljeća, priča o ulozi međunarodne za-
jednice u njenom raspadu i dalje je relevantna, ne samo za narode država slijednica
nesretne jugoslavenske federacije. Operacija Saveznička sila kojom je NATO pakt
1999. nagnao srbijanske postrojbe na povlačenje s Kosova bila je izravan produkt
lekcija koje je Zapad naučio s Miloševićevim režimom u ratovima u Hrvatskoj i
Bosni i Hercegovini. Analiza predstavljena u ovoj studiji otkriva kako je interakcija
Zapada s vođom Srba evoluirala tijekom prvih šest godina Miloševićeve karijere
u visokoj politici Jugoslavije, što bi nam moglo pomoći da shvatimo kako kreatori
vanjskih politika uče i prilagođavaju svoju politiku. Sve su zapadne sile bez sumnje
griješile u svojim odgovorima na ostvarivanje Miloševićeva političkog programa.
Ali koliko su često ponavljale svoje pogreške? I kakve su pouke mogle izvući iz
jugoslavenskog iskustva u svjetlu svojih politika prema drugim kriznim žarištima i
prema budućnosti europskih integracija?
Priča o raspadu Jugoslavije također je još uvijek relevantna jer iznosi na vidjelo
važan period europske povijesti. Kraj Hladnog rata doveo je do brzog nestan-
ka svih izvora stabilnosti utemeljenih na ravnoteži moći dvaju blokova. Dok je
Zapadna Europa popratila povlačenje sovjetske prijetnje besprimjernim – i zbog
mnogo razloga neočekivanim – ubrzanjem integracijskih napora, vitalne istočno-
europske strukture raspale su se zajedno s raspadom moći Moskve.
12
Ta dihoto-
mija integracije i dezintegracije, tako karakteristična za Europu kasnih 1980-ih i
