6
Uvod: Vrijeme Europe
multinacionalnih država, uspon nacionalizama, pitanja nacionalnih manjina – sve
te teme
nisu
dospjele na europsku scenu s krajem Hladnog rata. Što je još važnije,
tek nekoliko mjeseci prije definitivne eksplozije nasilja u Jugoslaviji u ljeto 1991.
godine, Zapad je pokazao svoju sposobnost da zaustavi i kazni agresiju, potukavši
Sadama Huseina ne samo zbog invazije Kuvajta nego i zbog njegova terora protiv
Kurda na sjeveru Iraka.
Što se tiče političke volje za vojnom intervencijom u Jugoslaviji, ta je volja
zaista nedostajala u mnogim važnim vanjskopolitičkim krugovima Zapada. No
problem je bio u tome što je taj nedostatak volje bio često povezan s već spome-
nutom podrškom Beogradu i, kad je rat stvarno započeo, sa spremnošću prihvaća-
nja posljedica takve politike na terenu. Pored toga, početak ekstremnog nasilja u
Jugoslaviji označio je i početak zapadnoeuropskih diplomatskih napora, koji nisu
bili obilježeni nedostatkom volje da se diplomacija podupre silom, nego
sukobom
voljâ
glavnih aktera oko skoro svakog aspekta zapadne politike, bilo vojnog ili
diplomatskog.
10
Tijekom jednog perioda u tom sukobu Njemačka je ostala sama
u zahtjevima za zapadnom akcijom i za priznanjem sjeverozapadnih republika, ali
ne zbog toga što je željela proširiti doseg svoje moći na Balkan ili iskoristiti svoju
vanjskopolitičku snagu nakon ujedinjenja. Ostala je sama jer je točno percipirala
što se događa u Jugoslaviji i jer su njeni zapadnoeuropski saveznici bili manje za-
okupljeni pravim razlozima njemačke zabrinutosti i upornosti, a više činjenicom
da je upravo ujedinjena Njemačka pokušavala usmjeriti Zapad prema nekakvoj
vanjskopolitičkoj akciji.
Osnovni je argument ove studije, s obzirom na brutalnost i očigledne izvore
nasilja u Jugoslaviji, da naša pozornost ne bi trebala biti usmjerena na one koji
su pozivali Zapad na akciju, nego na one koji su sputavali njegov angažman.
Glavni subjekti našeg proučavanja trebali bi biti oni kreatori zapadnih vanjskih
politika koji su ne samo nastavili signalizirati svoju podršku jugoslavenskom
centru na štetu periferije mjesecima nakon početka rata nego su usto popuštali
jačima i odbijali slabije tijekom raznih mirovnih pregovora vođenih od strane
međunarodne zajednice. Ova studija tvrdi da je motivacija tih kreatora zapad-
nih vanjskih politika, koji su uglavnom dolazili iz Velike Britanije, Francuske i
Sjedinjenih Američkih Država, bila jednostavna: osiguravanje stabilnosti s ob-
zirom na veliki prevrat na čitavom europskom kontinentu. U vrijeme kad su se
sovjetski blok i sovjetska država raspadali, strah od većeg previranja prevagnuo
je nad odbojnošću prema nedemokratskom ponašanju Beograda. Jugoslavija jed-
nostavno nije smjela postati primjer za Sovjetski Savez jer je na raspad sovjetske
države gledano kao na opasnost s potencijalnim nuklearnim posljedicama. Takvo
je razmišljanje, međutim, bilo utemeljeno na jednoj ključnoj zabludi. Politički i
vojni aparat pod kontrolom Miloševića smatrao se zaštitnikom jugoslavenskog
