5
Uvod: Vrijeme Europe
političke volje da se nešto napravi. Kada je nesretna federacija počela tonuti prema
ratu, Zapad je bio prvenstveno zainteresiran za ograničenje štete kroz usklađeni
diplomatski napor. No svaki nediplomatski angažman potreban kako bi se zausta-
vilo krvoproliće smatrao se preskupim i prerizičnim. Nakon više od četiri deset-
ljeća života s prijetnjom sveeuropskog rata i potrebom stvaranja vojne protuteže
sovjetskom bloku, ranih 1990-ih Zapad je želio unovčiti „mirovnu dividendu”.
Nejasni ili čak nevažni ciljevi u (bivšoj) Jugoslaviji ugrozili bi taj cilj. Angažman
Zapada u jugoslavenskoj krizi bio je stoga „trijumf nedostatka volje”, a „nedostatak
volje” u toj formulaciji označava odsutnost političke odlučnosti da se diplomacija
podupre vojnom silom.
8
Treća dominantna interpretacija zapadnog sudjelovanja u raspadu Jugoslavije,
omiljena kod mnogih kreatora vanjskih politika i diplomata (pogotovo iz Fran-
cuske i Velike Britanije), koju je populariziralo nekoliko autora vrlo priznatih
prikaza rata i koja je sve više prihvaćena od ljevičarskih kritičara zapadnih poli-
tika u Jugoslaviji, ne smatra neke zapadne sile samo pukim promatračima jugo-
slavenskih događanja. Zagovornici ove interpretacije stavljaju veliki naglasak na
navodne pokušaje ekonomskih, političkih pa i vjerskih elita nekih zapadnih država
da destabiliziraju Jugoslaviju i podrže vodstva Slovenije i Hrvatske u njihovim
planovima za nezavisnost. Ova interpretacija pogotovo izdvaja novoujedinjenu
Njemačku koja je navodno željela proširiti doseg svoje moći na Balkan i iskori-
stiti svoju novu vanjskopolitičku snagu kako bi progurala međunarodno priznanje
sjeverozapadnih jugoslavenskih republika. Politika Zapada tijekom krize je stoga,
prema ovoj interpretaciji, bila primarno obilježena neuspješnim naporima kako bi
se ograničio njemački destruktivni aktivizam i – nakon što je šteta već počinjena
– kako bi se popravilo što se da popraviti nizom pogrešnih diplomatskih i vojnih
intervencija.
9
Ova studija nudi drukčiji pristup. S krajem Hladnog rata, Jugoslavija je za
Zapad izgubila svu svoju važnost kao bedem protiv sovjetskog prodora i kao pri-
mjer socijalizma nezavisnog od Moskve. Signali koje su jugoslavenski politički
protagonisti dobivali od svojih zapadnih kolega nisu, međutim, bili signali de-
stabilizacije jugoslavenske federacije ili poticanja njenih dijelova da krenu prema
nezavisnosti. Upravo suprotno, kreatori zapadnih politika bili su praktično jedno-
glasni u davanju skoro nikakve podrške jugoslavenskoj periferiji. Oni su zapravo
snažno podržavali nastavak postojanja Jugoslavije kao i temeljne stupove središnje
vlasti u Beogradu. Nitko s ikakvim utjecajem na politiku Zapada nije želio raspad
Jugoslavije.
Nadalje, jugoslavenska se kriza razvijala tijekom dužeg perioda i njen pad u
ekstremno nasilje bio je postupan, često otvoreno najavljen i stoga od mnogih
očekivan. Ništa u njenom razvoju nije bilo iznenadno niti novo. Kolaps imperija i
